5 ČINJENICA ISHODU IZBORA: Komšićev fenomen, nepobjedivost SDA, podjele na ljevici, kolaps opozicije u RS i uspon bošnjačkih populista!

Prije dva dana su u Bosni i Hercegovini održani Opći izbori. Prema izvještajima međunarodnih organizacija, uprkos određenim sumnjama na nepravilnosti, protekli su u fer i demokratskim uvjetima.

Nezavisni istraživački centar NICK analizira neke od najvažnijih rezultata i posljedica Općih izbora te donosi pet ključnih činjenica koje će diktirati politička kretanja u narednom periodu. Ishod ovih općih izbora su obilježili: pobjeda Željka Komšića u utrci na člana Predsjedništva BiH, očita nepobjedivost SDA, još jedan neuspjeh SDP-a i SDS-a te previranja u najbogatijem i najvažnijem kantonu – Kantonu Sarajevo.

 

1. Komšićeva pobjeda nije samo Čovićeva krivica nego i nada da živi koncept Bosanstva

Željko Komšić osvojio je treći mandat u Predsjedništvu BiH. Komšić, Hrvat, dobitnik Zlatnog ljiljana, dobio je najveći broj glasova u Federaciji BiH pobjedivši glavnog protivkandidata Dragana Čovića iz HDZ BiH. Komšić je već duže vrijeme fenomen u bh. politici.

Njegova pobjeda je u velikoj mjeri reakcija na radikalizaciju Čovićevog nacionalizma, te potvrda da koncept bosanske nacije i građanskog društva ima veliki broj zagovornika u BiH i to većinom, ali ne i samo, kod Bošnjaka. Jačanje nacionalizma kod Čovića očito obrnuto je proporcionalno jačanju koncepta direktno suprotnog pokušajima HDZ da izazove dodatne podjele.

Ali, nije samo Čović kriv za Komšićevu pobjedu.

Tome su doprinijele i agresivne politike susjednih država, utrka u naoružanju i pokušaji destabilizacije Bosne i Hercegovine izvana, te neodlučna politika međunarodne zajednice. Komšić je kao Hrvat koji priznaje, bori se i brani državu Bosnu i Hercegovinu snažan simbol državnosti i opstanka multietničke države. Kao takav uvijek će imati podršku patriota, bez obzira je li njihova matična stranka SDA, SDP, SBB ili neka druga.

Komšićeva stranka Demokratska fronta nije ni izbliza osvojila isti broj glasova kao on lično, ali je ostvarila solidan izborni rezultat te će, zajedno sa Savezom za bolju budućnost (SBB) u okviru probosanskog bloka, biti vrlo poželjan i tražen koalicioni partner. SBB je, uprkos porazu Fahrudina Radončića u utrci za Predsjedništvo BiH, ostao parlamentarna stranka na svim nivoima koja i dalje ima značajan koalicioni potencijal.

2. Dvostruka pobjeda Bakira Izetbegovića

Pobjeda Stranke demokratske akcije (SDA) na Općim izborima potvrdila je očito nepresušan kapacitet koji ova stranka, kao osnovna bošnjačka i ključna probosanska politička organizacija, ima.

SDA na čelu sa Bakirom Izetbegovićem je, uprkos ozbiljnim lokalnim raskolima, odlasku nekih od nekadašnjih perjanica, smjenom generacija, snažnim vanjskim udarima, kao vladajuća stranka dobila najveću podršku birača na svim nivoima vlasti, potvrdivši da je, faktički, nepobjediva.

Pobjeda Šefika Džaferovića za Predsjedništvo BiH, najveća je zasluga upravo Izetbegovića koji je prvo dijelom rizikovao poštujući unutarstranačku demokratiju pri izboru kandidata, a potom snažno podržao Džaferovića izlažući i svoj lični kredibilitet. Na koncu je bio nagrađen. To, naravno, nimalo ne umanjuje uspjeh samog Džaferovića čija je kampanja bila najagilnija, najsadržajnima i najbolje organizirana, a lični kapacitet donio veliki broj glasova.

Osim što je njegov kandidat pobijedio na izborima, Izetbegović je 7. oktobra pobijedio i sve kritičare iznutra i oko najjače bošnjačke političke organizacije. Ojačao je svoju poziciju neprikosnovenog stranačkog i bošnjačkog lidera te otvorio prostor za najavljenu reformu stranke.

Izetbegović je i tokom kampanje otvoreno govorio o planiranom kadrovskom i funkcionalnom osvježenju unutar SDA. Nakon ovih izbora, pokazale su se tačnim procjene da SDA ima i dodatni potencijal za rast, čemu će očekivano kadrovsko jačanje sigurno značajno doprinijeti već za naredne izborne cikluse.

Na koncu, izborna pobjeda je, na prvom mjestu, pobjeda politike koju ova stranka vodi na svim nivoima vlasti. Odlazak nekih od bivših funkcionera poput Mirsada Kukića, Senada Šepića, Elmedina Konakovića, Sadika Ahmetovića, Salke Sokolovića, ne samo da nije odnio veliki broj glasova SDA u odnosu na prošle izbore, nego je očito privukao i neke nove.

3. SDP – može li Nikšić nakon poraza sačuvati fotelju

Socijaldemokratska partija BiH kandidat je za najvećeg gubitnika na ovim izborima. Njihov favorit za člana Predsjedništva BiH Denis Bećirović je izgubio utrku od Šefika Džaferovića.

Iako je SDP osvojio značajan broj glasova i u Federaciji BiH je treća stranka, to je daleko ispod ambicija ove tradicionalno najjače ljevičarske stranke u BiH. Posebno nakon što su duži period bili van vlasti, imali vremena za konsolidaciju i mogućnost da iz hladovine opozicije kritikuju i kupe glasove velikog broja nezadovoljnih.

No, SDP se ni u kampanji, a ni nakon izbora nije uspio nametnuti kao lider šireg opozicionog bloka. Značajno ih već duže vrijeme ugrožava rast Naše stranke koja je, pored SDA ostvarila najsnažniji rast.

Nedovoljno dobar izborni rezultat SDP-u je smanjio koalicioni potencijal te je teško očekivati da će i u naredne četiri godine ova stranka biti lider vlasti na bilo kojem nivou vlasti. Jedina realna opcija je da se SDP ponudi kao partner Stranci demokratske akcije (SDA) u nekoj široj probosanskoj koaliciji, no za to su, čini se male šanse.

Nermina Nikšića očekuje težak period u kojem će morati odbraniti svoju poziciju lidera stranke od ojačanog Denisa Bećirovića, ali i bivšeg čelnika Zlatka Lagumdžije koji i dalje ima političke ambicije.

4. Dodik, Dragičević i Govedarica: radikal, heroj i četnik

U manjem bh. entitetu nije iznenađenje pobjeda Milorada Dodika, nego poraz Saveza za pobjedu na čelu sa Srpskom demokratskom strankom (SDS).

Najveću krivicu za još jedan poraz opozicije snosi lider SDS-a Vukota Govedarica, koji je umjesto da kampanju bazira na borbi za vladavinu prava i ekonomski prosperitet, ušao u nacionalistički klinč sa Dodikom i izgubio. Govedaricina želja da bude kao Radovan Karadžić očito nije impresionirala bosanske Srbe koji su više vjerovali pragmatičnom Dodikovom nacionalizmu.

Nažalost, teško da će opozicija u RS imati bolju priliku nego na ovim izborima i to sasvim nezasluženo. Protesti Davora Dragičevića okupili su više desetina hiljada ljudi na protestima protiv vlasti uoči izbora, no SDS ni Savez za pobjedu nisu uspjeli poentirati “na ziceru” te pretočiti negativnu energiju usmjerenu protiv vlasti zbog zataškavanja brutalnog ubistva u izbornu pobjedu.

Jednostavno, Govedarica nije čovjek koji može biti rival Dodiku, niti je očito SDS stranka koja može biti alternativa. U utrci dvije radikalne srpske nacionalističke stranke pobijedila je ona koja je imala više resursa, medija i političke kontrole. Opozicija u RS nije ponudila ništa što Dodik već ne nudi, a potrošila je silne resurse i podršku.

 

5. Konakovićevi populisti na raskrsnici – kapitalizirati „faktor iznenađenja“ ili ostati dosljedan u opoziciji  

Stranka demokratske akcije (SDA) je svoj rezultat popravila na gotovo svim nivoima vlasti u odnosu na izbore 2014. godine, osim u Kantonu Sarajevo, gdje je jedan dio izbornog kolača odnijela stranka Narod i pravda koju je osnovao bivši član te stranke i premijer Elmedin Dino Konaković.

Ova nova stranka je uz podršku dijela vjerskih krugova, nezadovoljnih bivših članova i simpatizera SDA, a na bazi, uglavnom, populističkih najava dobila povjerenje više od 10 posto glasača u Sarajevu. Konaković je, odlazeći iz SDA povukao sa sobom jedna dio infrastrukture te stranke i na bazi lične harizme i popularnosti okupio dio aktivnih i novih političara oko ideje „prave, Alijine SDA“.

Iako se može reći da Konaković nije imao težak posao, obzirom na slabosti kantonalne organizacije SDA, i rapidno padajući imidž njenog čelnika Asima Sarajlića, ovo je dobar rezultat i pokazatelj da populizam nije izašao iz mode. Jedan dio aktivista ove stranke, privukao je ličnim kredibilitetom i poštenjem dio glasova Konakoviću, dajući mu snagu koju on lično nije mogao imati.

No, težina je sada na Konakoviću koji nakon izbora mora odabrati put: članstvo od njega očekuje da ostane u opoziciji i nastavi borbu „za narod i pravdu“, dok se on sam nada da će kapitalizirati glasove koje je dobio sada „na svježinu i faktor iznenađenja“ i ući u vlast. Od te odluke ovisi i sudbina novih bošnjačkih populista.