Udruženi zločinački pothvat još nije mrtav: Uloga “Vatrenih” u Čovićevoj politici pokušaja obnavljanja Herceg-Bosne

Mnogi su se, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i na širem balkanskom području iskreno radovali uspjehu reprezentacije Republike Hrvatske na svjetskom prvenstvu u fudbalu u Rusiji.

Umjesto da ta doskora nevjerovatna činjenica, da Hrvatska igra u finalu i osvoji srebro, postane šansa za spuštanje tenzija i iskrene poruke mira, a ne one s figom u džepu, uključujući i sramnu proslavu poznatog “simpatizera ustaštva”, kako je Marka Perkovića Thompsona nazvao Efraim Zuroff, glavni lovac na naciste i direktor Centra Simon Wiesenthal za istočnu Europu, otvorene su beskrajne mogućnosti za politizaciju tog svjetskog i divljenja vrijednog uspjeha hrvatske nogometne selekcije, te besprizornu i besramnu instrumentalizaciju.

Iz Rusije s ljubavlju

To što je su selektor Zlatko Dalić i brojni reprezentativci koji su Hrvatskoj donijeli drugo mjesto u svijetu porijeklom iz Bosne i Hercegovine nije shvaćeno kao vrijednost ove zemlje i njezinih ljudi, već kao signal da bi se trebalo dovršiti politika koja je imala ideju “punjenje hrvatskog pereca”, a završila je s rušenjem Starog mosta, hiljadama Bošnjaka u Helidromu, Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Vojnu i drugim stratištima, stravičnim razaranjima Mostara i zločinima na cijeloj teritoriji zamišljene “Herceg-Bosne” kojoj u čast, sve sa Thompsonom, pjevaše ovih julskih dana popularni “Vatreni”.

 

Tako se, valjda, htjelo poručili da priča o “Herceg-Bosni” koja je i Hrvatskoj i Hrvatima, za razliku od sporta i nogometa donijela svjetsku sramotu, nije završila pravomoćnom haškom presudom za “udruženi zločinački poduhvat”, na dnu čašice Slobodana Praljaka, hrvatskog prvomučenika kojeg se više niko i ne sjeća, te da se ima – nastaviti.

 

Ovdašnjoj javnosti i analitičarima je promaklo da je nagovještaj jednog takvog smjera dao sam lider HDZ-a BiH Dragan Čović, i to, ne sučajno, u intervjuu bh. izdanju “Večernjeg lista”.

 

Čović je u Moskvu otputovao da bi prisustvovao “povijesnom nogometnom finalu za Hrvatsku i cijeli hrvatski narod”.

To pokazuje da je politička instrmentalizacija uspjeha “Vatrenih” nije samo ofsajd u koji su upali politički slabo educirani (jesu li?) nogometaši pod nabojem patritorizma i emocija, već agenda iliti “plan B” kako viceprvaka svijeta iskoristiti za politiku koju je cijeli demokratski svijet prozreo i koja je u osnovi apsurdna.

 

“Ovo je prilika da mi na neki način definiramo svoju poziciju, da možemo kazati – koliko god smo malobrojni, ipak smo bitni danas u svjetskim događanjima. Uvjeren sam da je ovo posebna prigoda, jer eho ovog Svjetskog nogometnog prvenstva trajat će mnogo dulje nego onaj iz 1998. kada je hrvatska reprezentacija bila treća u svijetu. Ovo je prigoda, šansa koju svi želimo na određeni način prigrabiti i iskoristiti, pa i mi u BiH na neki način vezati za sebe. Ne smijemo biti preskromni mi iz BiH i na naše zasluge za ovaj uspjeh. Prigoda je ovo za skrenuti pozornost i na odnose u BiH, jer BiH mora imati svoje europsku budućnost u kojoj će sva tri naroda biti jednakopravna. Uz svu ovu euforiju koja je politiku bacila u drugi plan, moramo stalno naglašavati poziciju hrvatskog naroda u BiH i značaj ovog rezultata i za hrvatski narod u BiH”, govorio je Čović.

Čović je činjenicu da trećina hrvatske reprezentacije Hrvatske dolazi iz BiH vidi kao  “naš doprinos vrijednosti hrvatskog nacionalnog bića, našeg ponosa kojim sebe ugrađujemo u te vrijednosti”, aludirajući očito na Tuđmanova “bespuća povijesti” i uvjerenje i “nemogućnost ovakvih hrvatskih granica”.

 

“Mi Hrvati iz BiH danas smo dio ovog nacionalnog plamena koji prati više milijardi ljudi u svijetu. Mogli ste uraditi bilo što, ne biste imali ovakav globalni učinak za Hrvatsku i Hrvate. Moramo iskoristiti ovu prigodu kako nam se ne bi dogodilo da u toj euforiji zaboravimo realnost života i posebno probleme Hrvata u BiH. Za mene je najvažnija poruka da, kada danas i sutra razmišljamo o poziciji Hrvata, moramo razmišljati isključivo o zajedničkoj demografskoj i svakoj drugoj strategiji hrvatskoga naroda u cjelini. I ovaj sportski uspjeh nas upućuje na to”, naglasio je euforični Čović.

 

Kada kaže da se “u BiH se vodi medijski i politički rat protiv Hrvata”, Čović ponovo traži odgovor u uspjehu “Vatrenih”, jer:

“A ovo je prigoda za poslati pravi odgovor na taj pritisak, medijski i politički, kojem su izloženi bh. Hrvati… Ja bih se u tom kontekstu osvrnuo i na poruke Biskupske konferencije BiH. Nemojmo nikada više dopustiti da drugi biraju Hrvatima njihove predstavnike u BiH”.

 

Koja budućnost?!

 

Iako će Čović uvijek naglasiti da “BiH ima svoju budućnost”, te govori o pretpostavkama “jedne normalne BiH na koju ćemo svi biti ponosni kao na svoju domovinu”, sve ostale njegove poruke ukazuju da on suštinski vodi politiku koja ne računa na BiH, već na tzv. “Herceg-Bosnu” i nestanak ove zemlje prije ili kasnije.

 

To, dalje, potvrđuje da, nažalost, hrvatska politika ne vidi svoj izlaz do u politici separatizma i odvajanja od ostatka BiH. U konačnici, to će voditi do ocjene Emira Suljagića da tzv. HZHB u osnovi nije samo devijacija u odnosu na hrvatsku nacionalnu ideologiju već nastavak jedne strategije koja svoje korijene vodi od 19. i početka 20. stoljeća i samih “očeva hrvatske politike”.

Tako, umjesto da slavi nogomet budućnosti kakvu su pokazali “Vatreni”, nacionalne vođe svoj hrvatski narod i ovu državu po svemu sudeći žele vratiti stoljeće ili dva unazad, samo da bi nam poručili: „Ćeraćemo se! Neopisivo!“