BALKANSKE HEGEMONIJE – Svi neprijatelji Bosne: Zloglasni šef SIS-a Ivo Lučić u lovu na dobre Bošnjane!

Ugledni hrvatski novinar, pisac i scenarista Ivica Đikić, bivši Feralovac, primijetio je nedavno da je zagrebački „Globus“ postao „vodeći hercegbosanski politički tjednik u Hrvatskoj“.

Kasnije je ovu misao dopunio posve utemeljenom ocjenom da je „Globus“, zapravo, u tranziciji između vodećeg hercegbosanskog političkog tjednika u Hrvatskoj i zagrebačkog dopisništva notornog Poskoka!

Antibosanske politike

Zaista, „Globus“ urednika Zdravka Milinovića je zadnjih godina, kako otkriva Nezavisni istraživački centar NICK, postao “stožerno” mjesto jedne, prije svega, antibosanske politike, nešto poput „Slobodne Dalmacije“ iz najcrnjeg HDZ-ovog, odnosno Kutlinog vremena, i, što je indikativno, oružje u rukama, opasnih ljudi poput Ivice Ive Lučića, hrvatskog generala, ratnog šefa zloglasne Sigurnosno-informativne službe (SIS), obavještajne službe koja bavila isljeđivanjem i mučenjima hiljada hercegovačkih nesretnika, mahom „labilnih Bošnjaka“ kako bi u svojim profašističkim ispadima rekao junoša Tomislav Zelenika, dakle, tih „opasnih“ ljudi koji su listom završavali u konc-logorima tzv. Herceg-Bosne.

Lučić je bio i poratni pomoćnik direktora hrvatske obavještajne službe Hrvatske izvještajne službe (HIS) na čijem čelu je bio Miroslav Tuđman, dok danas s pozicije historičara i člana Vijeća za suočavanje s prošlošću ispred Vlade Hrvatske, promovira istu onu politiku koja je devedesetih provođena oružjem i logorima pa pravosnažno presuđena u Haškom tribunala u novembru 2017. godine za „udruženi zločinački poduhvat“ i „međunarodni oružani sukob“.

“Bosna ne mora opstati”

Nakon što je u novembru ove godine, godinu nakon presude Prliću, održao tribinu u Zagrebu na kojoj je konstatirano da „BiH ne mora opstati“, jer se „ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urašava okruženje, međunarodni poredak, ono što drži tu Bosnu i Hercegovinu na okupu“, Lučić je počeo s atakom na protagoniste ideje Bosne, bosanstva, bošnjaštva i, što je posebno važno, bosanske države!

Očito je to iz najnovijeg teksta kojeg je Lučić objavio, gdje drugo, do u „Globusu“, gdje se na udaru SIS-ovog prvog operativca, među ostalima,  našla knjiga „Tragom drevnih Bošnjana“ autora Tanera Aličehića i Đenana Galešića.

I to, zanimljivo, u tekstu u kojem se Lučić, opet ne slučajno, brani lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića (onog istog kojeg je Franji Tuđmanu „drukao“ jer se pisao Jugoslovenom i potpisivao ćirilicom) i sada već bivšeg ambasadora RH u BiH Ivana del Vechija koji su prisustvovali obilježavanju 9. januara, neustavnog dana RS. Štaviše, on kritizira one u Hrvatskoj koji su damaskrali ovakvu politiku. Politika je to koja je spremna prešutjeti i stotine hiljada etnički očišćenih Hrvata, zločine nad sunarodnjacima od Prijedora do Srebrenice, te se pokloniti pred onima koji su ubijali u Vukovaru, Šibeniku i diljem „lijepe naše“, samo da bi održali iluziju jednog velikodržavnog, antibosanskog projekta !

Šokatna je spoznaja da se u napadima na bosanstvo zrcale i pojedini nacionalistički krugovi u Sarajevu.

Ono što su autori spomenute knjige postavili kao svoj cilj, a to je, među ostalim, raskrinkavanje „antibosanskih politika“, uspjeli su i to u mjeri u kojoj toga ni sami nisu svjesni!  Jer, kako rekoše, veoma lako se može uvidjeti „koliko su nacionalisti s ovog područja oduvijek strahovali od bosanske države i bosanskog naroda“.

Te velikodržavne ideologije s istoka i zapada, i danas, kao nekada, imaju suglasje samo u jednom, a to je smrt Bosne. Baš kao i njihovi toliki prethodnici od Nikole Pašića i Ante Trumbića preko Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, odnosno Radovana Karadžića i Mate Bobana do Milorada Dodika i Dragana Čovića. To Lučić na posredan način i priznaje kada kaže da je „to ono s čim Hrvati u BiH žive i zbog čega im je ratni sukob sa Srbima, kao i svi zločini koji su u njemu počinjeni, ipak u drugom planu“!?

Fra Ivo Marković nije slučajno kazao da je tzv. Herceg-Bosna, koju promovira Lučić, u osnovi velikosrpski projekt.

MN: Bosna Srebrena na udaru

Nije zato čudo da su raznim lučićima trn u oku i banjalučka biskupija i biskup Franjo Komarica, koji je prvi kritizirao Čovića, franjevačka provincija Bosna Srebrena i fra Ivo Makrović, fra Mirko Majdandžić, fra Janko Ljubos, fra Mile Babić, fra Ivan Šačević, fra Drago Bojić i svi oni koji nisu spremni odreći se Gospe Olovske i Plehana zarad jednog u osnovi fašističkog projekta.

I zato poštovaoci tzv. HZHB radije susreću i Milorada Dodika i Aleksandra Vučića i Ivicu Dačića i Željku Cvijanović… nego sve one koji su „vjerni Bogu i vjerni Bosni“!

Primijeti se to po koordinaciji novije politike Beograda i Zagreba prema BiH, na što je i apelirao Aleksandar Vučić upravo u intervjuu „Globusu“, tražeći hrvatsko-srpsko suglasje u BiH.

Lučić je protekle godine optužio Bosnu i Bošnjake da žele izazvati rat, jednako kao i srbijanska propaganda bliska Vučiću „otkrila“ 9.000 vojnika kojima komanduje Naser Orić. Lučić je izmišljao razne „askere“, vidio selefijske kampove i sve ostale prijetnje, upravo onako kako Dodik i srbijanski mediji prizivaju razne galijaševiće. Na sličan način je, sjetimo se,  osanska država i ovdašni narod optuživan i uoči ratova devedesetih, pa je nad Bošnjacima izvršen genocid.

A ko je, zapravo, Lučić i zašto je njegova antibosanska uloga indikativana u ovom trenuku?

Lučić se tako pozicionira kao glasnogovornik jedne velikodržavne politike koja i dalježeli ispuniti „hrvatski kifl“. Godinama je bio obavještajac od posebnog povjerenja samog Franje Tuđmana, što svjedoče i Tuđmanovi stenogrami, pa mu treba vjerovati na riječ kada zastupa tezu da ova država ne treba preživjeti!

On je bio taj, prema dokumentima koji se mogu naći i na stranicama NATO-a, koji je “objedinjuje i kontrolira sve hrvatske obavještajne aktivnosti u BiH”. Lučić je već od 1991. godine uključen u rad Hrvatske demokratske zajednice, pa, recimo u augustu te godine učestvuje na sjednici Glavnog odbora HDZ-a u Prozoru.

Nakon što je postavljen za ministra obrane tzv. Herceg-Bosne, Bruno Stojić, u Hagu pravosnažno osuđeni ratni zločinac, predlaže prvom čovjeku te paradržave, Mati Bobanu, Ivicu Lučića kao svog pomoćnika za sigurnost.

Kako je svojevremeno pisao portal Radiosarajevo.ba,  šta je bio SIS mogu najbolje posvjedočiti oni koji su pali šaka operativcima kojim je iz Mostara komandovao Lučić. Pod budnim okom SIS-a su se provodila masovna hapšenja Bošnjaka i drugih nehrvata tokom 1993. godine. Pripadnici zloglasne obavještajne službe su do Washingotonskog sporazuma provodili neka od najmonstruoznijih isljeđivanja i mučenja u logorima pod kontrolom HVO-a u koje su redovno dolazili.

“Danas nije bilo krivičnih dijela, samo etničko čišćenje muslimana”, piše u jednom dokumentu Vojne policije HVO-a koji je tokom procesa „Prliću i drugima“ citiran u Hagu.

Da je o svemu bio detaljno upoznat i sam Lučić svjedoči dokument iz decembra 1993. godine u kojem o ubistvima, silovanjima, pljačkama i drugim zločinima informira i samog Miroslava Tuđmana! Naravno,  niko za ta nedjela nije odgovarao, već je teror korišten za realizaciju političkih i državnih ciljeva.  

Također, prema dokumentu iz arhiva Haškog suda kojeg su objavili hrvatski mediji, a koji potpisuje upravo Lučić, i to ne u ulozi povjesničara nego ratnog načelnika SIS-a, traži se provjera je li profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Fahrudin Rizvanbegović bio vojno angažiran u snagama MOS-a (Muslimanske oružane snage op.aut.), kako je HVO uobičajeno nazivao Armiju RBiH.

“Ukoliko  nije, potrebito je na Tomu Šakotu, ravnatelja zatvora Dretelj, uputiti saglasnost da se pusti iz zatvora u svrhu odlaska u inozemstvo”, glasi nalog Ivice Lučića čapljinskoj ispostavi SIS-a. Rizvanbegović je prije agresije bio profesor na Univerzitetu u Mostaru, prodekan Pedagoške akademije i predsjednik kulturnog društva „Preporod u Stocu, a njegovo puštanje iz Dretelja zahtijevalo je Društvo hrvatskih književnika, urgirajući kod Bobana.

Do tada je profesor Rizvanbegović već prošao tešku golgotu logora tzv. Herceg-Bosne koju je opisao i svjedočeći u slučaju „Prlić i ostali u Haškom tribunalu. Naime, uhapšen je 1. jula 1993. godine i odveden u logor Dretelj, a odatle je u septembru prebačen u zatvor u Ljubuškom.

Poticanje nesuglasica

Koliko je Lučić bio utjecajan svjedoči činjenica da je Rizvanbegović pušten 10. decembra 1993. godine, dakle, samo šest dana nakon što uputio dopis SIS-u u Čapljini. U arhivi HVO se mogu naći brojni dokumenti koje potpisuje upravo Lučić, nekada kao načelnik SIS-a, nekada kao pomoćnik ministra, pomoćnik predstojnika itd.

On izdaje zapovijedi, daje ovlasti operativcima SIS-a da ulaze u logore, čak i saslušavaju upravnike, ostali šefovi SIS-a i operativci njega informiraju o stanju na terenu… To, naravno, znači da je bio debelo uključen u sve ono što se dešavalo na području koje je, prema pravomoćnoj presudi u Haškom tribunalu, bilo obuhvaćeno UZP-om.

Da je bio itekako značajan pokazuje i dokument u kojem se samo njemu, te Valentinu Ćoriću, Mladenu Naltiliću Tuti, Milivoju Petkoviću i još nekoliko osoba dozvoljeno da ulaze s automobilom u krug Odjela obrane tzv. Herceg- Bosne. No, za razliku od većine sa spiska, koji s odgovarali pred svjetskim sudovima za ono što je rađeno na prostorima tzv. Herceg-Bosne tokom agresije na BiH, za Lučića to nije slučaj.

Na jednak način kako je fra Ivo Marković nazvao Dragana Čovića sramotom hrvatskog naroda, jednako tako je jasno da su Lučić i njemu slični, kao i stavovi koje zastupaju rak-rana Hrvatske, uteg demokratizacije tamošnjeg društva, kojim se narušava ugled te zemlje.

Ivan Lovrenović o Lučiću

Pišući o drami bosanskohercegovačkih Hrvata, slučaj Ivice Lučića spominje i ugledni književnik Ivan Loverenović, navodeći da je za tu dramu, među ostalima, u ogromnoj mjeri “zaslužan” upravo način na koji je zamišljena, propagandno dirigirana, te na terenu ostvarivana ideologija općehrvatskoga nacionalnog interesa (OHNI-ja).

“Stvar je utoliko gora i politički perverznija, što su u tomu aktivno sudjelovale političke, vojne i policijsko-obavještajne strukture i kadrovi iz same BiH, među kojima svakako i sam Lučić, kao šef Tuđmanove i Šuškove policijsko- obavještajne službe u Hercegovini, kojemu „od svibnja 1991. do početka 2000. traje policijsko-obavještajna karijera”, kako sam navodi.

To je poanta i sukus cijele priče o OHNI-ju, koji je u Tuđmanovoj ideologiji – napisao sam – zamišljen tako da bi Hrvati sami sebe trebali prinijeti kao krvnu žrtvu na žrtvenik pri stvaranju države Hrvatske, makar i po cijenu svojega nestanka iz Bosne i nestanka Bosne i Hercegovine „kao kolonijalne tvorevine“ (F. Tuđman). I još su to imali ushićeno prihvatiti kao vrhovni izraz vlastitoga interesa!”.

Strojnice iz Praljkovog ureda

Zanimljivo je da Lučić 1. juna 1993. godine piše da je iz 28. maj 1993., u jeku sukoba u Mostaru, ureda general-bojnika, kasnije osuđenog Slobodana Praljka, uzeo tri strojnice marke Ero i 300 metaka. Također, na osnovu dogovora sa Gojkom Šuškom, hrvatskim ministrom odbrane, od Ljube Ćesića Rojsa traži 20 komada UZI-ja i 15 pištolja.