Drugi fenomen predkampanje – Mandžurijski kandidat: Hoće li SDP-ovci, kao i NIKŠIĆ okrenuti leđa Denisu Bećiroviću?

Samo nekoliko dana ostalo je do početka zvanične izborne kampanje za Opće izbore u Bosni i Hercegovini koji će biti održani 7. oktobra ove godine. Uprkos uzavreloj političkoj atmosferi, najveći broj stranaka se još uvijek, faktički, priprema za klasičnu izbornu kampanju dok u javnosti dominiraju etablirani politički faktori.

Nezavisni istraživački centar NICK analizira dva izuzetno značajna fenomena iz tzv. predkampanje, perioda između objave kandidatura do početka izborne kampanje.

Prema mnogim mišljenjima i istraživanjima značajan broj neopredjeljenih glasača upravo u tom periodu donosi odluku o tome kome će povjeriti svoj glas. U ovoj fazi analiziramo predkampanju dvije najstarije političke stranke sa sjedištem u FBiH – Stranka demokratske akcije (SDA) i Socijaldemokratska stranka BiH (SDP).

Obje stranke su istakle kandidate za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića i Denisa Bećirovića, te bi težište svojih aktivnosti, bilo bi zaočekivati, trebale postaviti upravo u tom pravcu.

Predkampanja SDP-a

Nastojanje rukovodstva Socijaldemokratske stranke (SDP) da po svaku cijenu isturi Denisa Bećirovića za svojeg  kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, sve su prilike, vratit će se kao bumerang vodstvu navedene partije.

Ne samo zbog toga što je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić zaboravio onu Lenjinovu da se treba “čuvati fakina iz vlastitih redova”, koji bi uskoro mogli zatražiti i njegovu fotelju, već i nekih činjenica povezanih s ovim izborima.

Ideja grupe oko Nikšića, koja, u osnovi, sve do kraja prošle i početka ove godine nije imala neko previsoko mišljenje o osobi kojeg interno nazivaju “Rumenige”, po svemu sudeći je bila da isture kandidata koji može da preskoči stranačke barijere, te da, kroz proces u kojem će zainteresirati narodne mase u rasponu od Sejfudina Tokića i A-sda, preko pripadnika selefijske zajednice, paradžemata i džemata Islamske zajednice u BiH, pa sve do tvrdih SDP-ovaca iz tuzlanskog bazena, “dobije i jare i pare”, “ovce i novce”…

Bit će da je Nikšić vjerovao da može biti kreator novog fenomena Željko Komšić u kojoj će jedan kandidat dobiti podršku širorkih masa, mnogo širih od članstva SDP-a. Iako se Komšiću mnogo toga može zamjeriti, taj borac Armije RBiH, “zlatni ljiljan”, bivši diplomata, Sarajlija je daleko ozbiljnija opcija od Bećirovića koji je izbjegao biti u redovima Armije RBiH, a gotovo nema dana iskustva mimo budžeta i stranačkih foruma.

U tom idealnom scenariju kojeg je priželjkivao Nikšić, vjerujući da tako može doskočiti svima koji su sumnjali u njegove sposobnosti da poljuljanu partiju vrati na pravi put, Bećirović bi povukao SDP, on bi dobio priliku da igra željenu ulogu državnika, a SDP da formira vlast i “baci se na posao”.

Međutim, Nikšić je u ovom slučaju nastupio prilično hazarderski. Podilazeći Bećiroviću, a Bećirović masama koje su mu se ukazale na obzoru, čelnik SDP-a rizikuje da izgubi tradicionalne glasače koji bi, sada je to sve izvjesnije, mogli otići prema drugim lijevim opcijama. Prije svega prema Komšićevom DF-u, Građanskom savezu ili Našoj stranci, kao što je slučaj sa Bećirovićevim sugrađaninom Selimom Bešlagićem.

Na taj način, SDP, stranka koju je osnovao prof. dr. Nijaz Duraković, gubi svoj prepoznatljivi identitet, a politički spektar BiH jedan važan segment.

Uvjeti na 30 stranica koje je prije preuzimanja kandidature partijskim drugovima poslao Bećirović, govore koliko je on, za razliku od Nikšića, igrao ziheraški.

Tražeći protuusluge, od stana u Sarajevu na liniji Ciglane –Marijin Dvor, preko super luksuznog automobila, do garancija da će, podbaci li, biti prioritet za mjesto u Domu naroda BiH, Bećirović se otkrio kao konformista i izazvao gnušanje kod SDP-ovih članova i simpatzera naviknutih na socijalnu osjetljivost, radnika, sindikalista i drugih koji su baš u SDP-u vidjeli novu nadu i priliku za novu paradigmu bosanskohercegovačke politike.

Simbolično je u tom smislu bilo Bećirovićevo nedavno odsustvo sa komemoracije Aliji Behmenu, dugogodišnjem funkconeru SDP-a i gradonačelniku Grada Sarajeva, čovjeku koji je bezmalo cijeli život proveo boreći se za bolju BiH.

Iako su u Vijećnici bili znani i neznani, mnogi daleko od SDP-ove crvene knjižnice, Bećirovića nije bilo. Neki od prisutnih na skupu su poluglasno kazali kako je kalkulirao s reakcijama neke njegove nove publike.

SDP-ovci su takav odnos odavno primijetili i zato, očekivano, poručuju da nije Bećirović stvorio partiju, već ona njega. Osim toga, Bećiroviću se zamjera što je kalkulantski odbio biti kandidat SDP-a i na izborima 2010. godine, te što se u posljednje četiri godine potpuno povukao iz života stranke.

U konačnici, protivnici Bećirovićeve kandidature u SDP-u smatraju da je unutar stranke previše kalkulirao zarad ličnih interesa i pozicije, a premalo dao vlastitog doprinosa procesima u stranci koji su uslijedili nakon stranačkog izbornog debakla 2014. godine.

Sve to samo djelomično ilustrira koliko je priča o Bećiroviću kao probosanskoj državotvornoj opciji prosto iluzija. Čovjek skovan od kalkulacija i privatnih interesa, koji se, kako to narod lijepo kaže, neće vruć vode napiti, te voli više svoj ćilim od butum Bosne, sigurno neće “pasti na Ljubinom grobu” za odabranu interesa svoje domovine, na koje se često patetično poziva.

Sve ovo može biti znak za jedan pravac – distanca SDP-ovih glasača od Denisa Bećirovića, na isti način kao što i sam Nermin Nikšić, stavljajući sebe na ugodnu kompenzacijsku listu bježi od jasne podrške svom kandidatu! Zapravo, Nikšić ima mnogo dilema da li bi trebalo podržati Bećirovića u kome vidi i opasnost za svoju poziciju na čelu SDP-a. Zbog svega toga bi SDP-ovci potajno mogli da glasaju za svoju stranku, ali ne i Bećirovića, već za onu osobu koja, po njima, neće biti Mandžurijski kandidat.

Analizu Prvog fenomena predkampanje pročitajte ovdje: