Fenomeni predkampanje za PREDSJDNIŠTVO BiH – Dragan Čović: Od Alijine dženaze do mostarske kamikaze

Slogan Dragana Čovića, kandidata za člana Predsjedništva BiH, u predkampanji za Opće izbore koji će biti održani 7. oktobra ove godine je „Narod i domovina“.

 

Jasno je na koji narod Čović misli, ostali ga odavno ionako ne zanimaju, no na koju domovinu sanja taj član kolektivnog šefa naše države objelodanio je (iako ni ranije nije bilo dileme) prilikom posjete Vitezu 31. augusta ove godine, kada je poručio “slijedimo našu domovinu Hrvatsku”!

 

Plan za podjelu

 

Ono što bio prvorazredni skandal u svakoj demokratskoj zemlji, kao i nedavno Čovićevo okupljanje isključivo hrvatskih diplomata u Mostaru, ovdje je postalo gotovo uobičajeno, dok mediji s pravom pitaju da li Čović, zapravo, sprema novi plan za podjelu Bosne i Hercegovine?

 

Još je zlokobnija Čovićeva poruka iz Viteza, grada u čijim Ahmićima su bojovnici HVO-a spaljivali živu bošnjačku djecu. Baš iz tog grada koji predstavlja povijesnu hrvatsku sramotu i, s tim nema dileme nijedan razuman čovjek, član Predsjedništva BiH je ove sedmice glorificirao tzv. Herceg-Bosnu, tvrdeći da je ona, zapravo, sačuvala BiH!?

 

Štaviše, poručuje da će “pokazati snagu” i da će se “uskoro umoriti oni koji Herceg-Bosnu nazivaju takozvanom”.

 

Sve navedene činjenice su centralni dio predkampanje lidera HDZ-a BiH, mada on, gradeći manevarski prostor posljednjih dana želi poslati i drugačije poruke, govoreći i o pruženoj ruci „braći Bošnjacima“ i državi BiH koju sve manje poštuje i, vjerovatno, na koju sve manje računa.

 

Čović je u proteklih 15-tak godina prošao put od kooperativnog hrvatskog političara i čovjeka koji je govorio na dženazi Aliji Izetbegoviću, čovjeka koji se suprotstavljao politici podjela Mije Brajkovića, Ante Jelavića i drugih i za kojeg se vjerovalo da je manje zlo od, recimo, Bože Ljubića, pa do, evo, nedvosmislenog nastavljača djela Mate Bobana i Franje Tuđmana, kada je riječ o hrvatskoj politici u BiH.

 

Onoj istoj koja je svoj epilog dobila konačnom presudom Haškog tribunala u slučaju „Prlić i ostali“ u novembru 2017. godine, te de facto i de jure potvrđena kao “udruženi zločinački poduhvat”.

 

Umjesto da se stidi Heliodroma, Dretelja, Gabele, Koštane bolnice, Ljubuškog…, da se pokloni Ahimićima, Stupnom Dolu i drugim stratištima, Čović danas manirom revizioniste veliča politiku čija jedina ostavština, pored pomenutog, može biti razoreni Mostar, Stari most, Stolac, Gornji Vakuf, Vrbanja…

 

Na koncu, šta se može očekivati od čovjeka koji je za potrebe rada u Sokolu, kao direktor tog preduzeća, i sam potraživao zatočene Bošnjake. Istovremeno, ne smije se iz vida izgubiti vrlo znakovita činjenica ponovnog hrvatsko-srpskog pakta u BiH. Naime, lider HDZ-a priču o Herceg-Bosni oživljava uz pomoć (veliko)srpske, odnosno (u pozadini) srbijanske politike.

 

Naime, Milorad Dodik već godinama stalno govori kako su Srbi unijeli RS u BiH i da ako nema RS, onda nema ni BiH.

 

U Vitezu se, kao i na proslavi paradržave sa “stolnim gradom” u Mostaru po prvi put se moglo čuti, i to od Čovića, da su Hrvati, preko FBiH, unijeli tzv. Herceg-Bosnu u BiH, te da, ako nema tzv. Herceg-Bosne, onda nema ni BiH!?

 

Dakle, tzv. Herceg-Bosna je bila i ostala jedina Čovićeva kampanja!

 

Ista retorika

 

Na jednak način Čović u posljednje vrijeme govorio i o Srebrenici kao “velikom zločinu” izbjegavajući, poput Dodika, da govori o genocidu.

 

Dale, kako je primijetio i profesor Slavo Kukić, retorika je potpuno ista, odnosno upućuje na to kako je, zapravo, djelovanje sinhronizirano i koordinirano s ciljem da se BiH dalje destruira, kako bi u konačnici ostvarili svoje planove o zasebnim nacionalnim državicama na prostoru BiH. Odlično je to ovih dana pojasnio hrvatski književnik i novinar Ivica Đikić, “strateško partnerstvo Beograda i Zagreba u BiH nije ugroženo”, a cilj mu je dezintegracija BiH.

 

Zato se i poklapanje retorike Dodika i Čovića dešava uz blagoslov dvije susjedne države.

 

Nema sumnje da će upravo BiH biti centralna tema skorog susreta Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar-Kitarović u Zagrebu, dok Milorad Dodik i Dragan Čović izrastaju u sve ozbiljnije nasljednike Radovana Karadžića i Mate Bobana. Ako nastave tim putem nema dileme da će im takav biti i kraj.