Kako Evropska unija sama pravi sigurnosni problem od izbjeglica i otvara prostor desničarskom populizmu

Broj sirijskih izbjeglica u Evropi je, prema zvaničnim podacima Eurostata dosegao nikada prije viđene razmjere. Prema najnovijim podacima iz 2018. godine, Njemačka je otvorila vrata najvećem broju sirijskih izbjeglica. Pomoć je pružena za više od 593.410 azilanata tokom 2015. i 2016. godine, uključujući 400.000 Sirijaca.

 

Međutim, generalni nedostatak podrške evropskih institucija tokom izbjegličke krize je rezultirao provođenjem ad hoc programa koji se ne pozivaju na fundamentalne evropske vrijednosti.

 

U konačnici, nedostatak sistematskog pristupa evropskih država prema procesu integracije izbjeglica  doveo je do eksportovanja integracije neprovjerenim organizacijama sa upitnom političkom agendom. Takav pristup je iznjedrio dvije grane eksploatacije.

 

Na jednoj strani, neprovjerene organizacije su koristile novac osiguran od strane evropskih vlada u cilju da ostvare prekomjerno prisustvo u integracijskom procesu, čak i protiv zelja samih izbjeglica. Shodono tome, takve organizacije su uspjele u promociji ‘narativa žrtve’, pogotovo u kontekstu izbjeglica islamske vjeroispovjesti u neislamskom podneblju. Na drugoj strani, populisticki političari i mediji su iskoristili prisustvo ovakvih organizacija kao definirajući glas za sve muslimane na bazi tvrdnje da se ta vjera fundamentalno razlikuje od evropskih vrijednosti.

 

Ne samo da je ovakva retorika naštetila izbjeglicama i njihovom procesu integracije, nego su takvi argumenti, bazirani na eksploataciji egzistencijalnih razlika između Evropljana i neevropljana, prijetnja cijelokupnoj evropskoj sigurnosti.

 

Shodno tome, izvještaj iz 2018. godine koji je napravila Evropska fondacija za demokratiju (European Foundation for Democracy – EFD) sa sjedištem u Briselu, pruža jedinstven kvalitativni uvid u status quo između evropskih zemalja i procesa integracije sirijskih izbjeglica. Kroz intervjue sa osobama nadležnim za integraciju unutar sedam zemalja Evropske unije i intervjue sa predstavnicima sirijskih zajednica u tim zemljama, izvještaj se fokusira na sljedeće dimenzije: liberalno-demokratske vrijednosti, društvenu i kulturološku inkluziju, smještaj, jezik i zaposlenje i sociolosko-ekonomske probleme.

 

U svojoj analizi, EFD promovira naizgled očiglednu, ali većinski zanemarenu ideju da je proces integracije izbjeglica kompleksan i da mu se mora podjednako pristupiti kako od strane vlada tako i od strane samih izbjeglica. Izvještaj detaljno analizira ulogu svih nivoa vlasti i njihov doprinos dugoročnom uspjehu procesa integracije. Štaviše, pristup EFD-a prema istraživačkom procesu je jedna od rijetkih prilika kombinovanja oficijelnih stavova sa mišljenjima članova izbjegličkih zajednica vezanih za izazove u integracijskom procesu.

 

EFD je identifikovao tri glavna problema vezana za integraciju sirijskih izbjeglica u Evropi:

 

  • nedostatak mjera koordinacije između institucija tokom državnog procesa integracije koji nepotrebno otežava partnerstvo između vlada i nevladinih organizacija i ostavlja dovoljno prostora za vjerske organizacije da manevrisu;
  • prenošenje programa neprovjerenim organizacijama, pogotovo programa vezanih za osnovne postulate integracije izbjeglica, i
  • nedostatak mehanizama monitoringa i evaluacije koji rezultiraju nestandardiziranim integracijskim procesima na državnom nivou i doprinose daljoj izolaciji izbjegličkih zajednica.

 

Prvenstveno, državna legislativa o azilu i integraciji izbjeglica kao ni jurisdikcija o nivoima vlasti koji su zaduženi za integraciju izbjeglica nisu jasno definisane, kako navodi izvještaj Evropske fondacije za demokratiju. U takvom sistemu pravnih nejasnoća, posljedice se vide u tome što evropske vlade preferiraju strategiju ‘laganog otiska’ (light footprint) i svjesno izabiru da eksportuju ključne aspekte integracije konzervativnim vjerskim organizacijama bez prethodne provjere istih.

 

Rizik koji nekritično alociranje resursa konzervativnim vjerskim organizajama nosi sa sobom ima negativan uticaj na proces integracije izbjeglica. U ovom slučaju, takve neprovjerene organizacije promovišu ideju da njihov rad štiti muslimane od uticaja većinskog (nemuslimanskog) društva i aktivno pridonose gradnji paralelnih “islamskih sektora” unutar javnog prostora, takozvanog, muslimanskog civilnog društva.

 

Opasnost u formiranju ovakvih narativa se krije u činjenici da konzervativne vjerske organizacije tvrde da predstavljaju sve muslimane bez dokaza. Štavise, fundamentalna greška u davanju novca (iz nacionalnog budžeta) i nadležnosti konzervativnim vjerskim organizacijama nad ključnim aktivnostima unutar integracijskog procesa se krije iza činjenice da takve organizacije aktivno rade na promociji vrijednosti koje su kontradiktorne evropskim vrijednostima.

 

Konkretno, vrijednosti koje su dovedene u pitanje uključuju slobodu govora, jednakost muškarca i žene i, generalno govoreći, razumjevanje načina vođenja evropskog drustva. Svih sedam zemalja koje su učestvovale u izvjestaju EFD-a su potvrdile da imaju problem sa konzervativnim vjerskim organizacijama i individuama.

 

Na državnom nivou, izvještaj je potvrdio da samo tri zemlje imaju ministarstva za migracije i integracije – Francuska, Danska i Njemačka. U sistemima u kojima nekoliko ministarstava imaju nadležnost nad istim procesima, regulisanje nadležnosti između vladinih organa i nevladinih organizacija doseže novi nivo težine navigiranja, potogovo za izbjeglice. U takvim slučajevima, odugovlačenje postaje sastavni dio procesa integracije i otvara prostor neprovjerenim organizacijama da ga iskoriste i promovišu svoju agendu bez bilo kakvih sankcija od strane vlade.

 

Različiti regionalni jezici unutar evropskih zemalja, kao što je slučaj sa regijama Valonija i Flandrija u Belgiji, stavlja pritisak na koordinaciju između lokalnih i nacionalnih tijela i otežava identifikaciju sistemskog iskorištavanja integracijskog procesa. Štavise, takav integracijski proces onemogucava da bilo kakav feedback of strane izbjeglica dosegne oficijelne krugove unutar nacionalnih vlada. S obzirom na nedostatak transparentnosti vezano za autoritet nad različitim aspektima integracije izbjeglica, predstavnici vladinog sektora nisu bili ti koji su identifikovali neprovjerene organizacije kao problem.

 

Izbjeglice su identifikovale sistemske propuste u svih sedam zemalja uključenih u izvještaj. S obzirom na nedostatak oficijelnih protokola za davanje feedbacka, takvi nedostaci su postali sastavni dio evropskog integracijskog projekta. Kako EFD navodi, ova činjenica dobija na težini u kontekstu integracionog procesa unutar država koje su neprijateljski nastrojene prema izbjeglicama i u kojima, u moru neprovjerenih organizacija, sporadične inicijative na lokalnim nivoima predstavljaju jedine oficijelne institucije koje mogu primiti feedback od strane inače izolovanih izbjeglica. Ovakva praksa direktno škodi izbjeglicama, podriva dugoročno jedinstvo evropskih društava i povećava sigurnosni rizik za citavu Evropu.

 

Drugo, površni odnos država prema ideološkim tenzijama među konzervativnim vjerskim organizacijama i populističkim državnicima samo potvrđuje činjenicu da obje strane iskorištavaju izbjegličku krizu i loše definisan proces njihove integracije.

 

Na jednoj strani, islamisti promovišu ideju da je oslam na udaru i distribuišu je unutar izbjegličkih zajednica. Kao jedan konkretan primjer, EFD-ev izvještaj spominje nekoliko ispitanika koji govore o poticanju straha od strane konzervativnih vjerskih grupa, pogotovo u vezi sa ženskim ponašanjem i odijevanjem. Ovakve stvari se sve više dešavaju i u prihvatnim centrima kao i u širem društvu i dotiću tenzije bazirane na kulturoloskim, vjerskim i političkim razlikama. Problem je dobio velike razmjere u zatvorenim izbjegličkim zajednicama ili paralelnim društvima koja se uglavnom nalaze u lošijim dijelovima gradova.

 

Štaviše, problem nedostatka alternative vezano za smještaj izbjeglica pridodaje tenzijama, s obzirom da većina drzava ima uslove koji zahtjevaju od izbjeglica da borave na određenom mjestu nekoliko godina da bi primali socijalnu (novčanu) pomoć.

Nedostatak programa poput časova lokalnog jezika i orientacionih sesija, kao i primorana kohabitacija ljudi sa različitih podneblja u istom prostoru, vode ka prenatrpanim prihvatnim centrima i normalizaciji nasilnih situacija u većini drzava koje su uključene u EFD-ov izvještaj. U mnogo slučajeva, razlozi iza nasilja su bazirani na tenzijama između sekti, te političkim i vjerskim razlikama među zajednicama. Shodno tome, veliki broj izbjeglica je potvrdio da se u istom prihvatnom centru mogu naci Sirijci koji podrzavaju Assadov režim, kao i oni koji podržavaju pobunjenike, kao i “siva zona” ljudi koji ne žele da se izjasne.

 

Razlike među izbjeglicama dobijaju na težini sa pojavom konzervativnih vjerskih organizacija koje promovisu stavove nekih grupa, dok aktivno lobiraju protiv stavova drugih grupa. U takvim situacijama, konzervativni glasovi isplivaju na površinu i, uz organizacijsku podršku, zasjene umjerenije glasove unutar izbjegličkih zajednica. Zabrinjavajuća činjenica je da konzervativne vjerske organizacije tvrde da predstavljaju čitave zajednice i pozicioniraju sebe kao jedini legitiman medij za komunikaciju između izbjeglica i nacionalnih vlada u procesu integracije.

 

Na drugoj strani, populisticki-orientisani politicari nastavljaju da promovišu ideju o nekomptabilnosti evropskih vrijednosti sa islamom kako u oficijelnim krugovima tako i unutar lokalnih zajednica koje su primile izbjeglice. Prema EFD-evom izvještaju, uloga populističkih desničarskih političara je indikacija podijenjenog društva unutar Evrope koje vodi daljnjoj društvenoj i političkoj polarizaciji. Ekstremne desničarske partije su, putem svojih platformi, jasno demonstrirale prelaz iz etno-rasnih u kulturološko-ideološke forme ekstremizma, pogotovo prema pridošlicama. Desnicarski političari širom Evrope koriste strah protiv izbjeglica unutar svojih lokalnih zajednica i uspješno promovišu ideju napada na evropsko naslijeđe.

 

Ovakva politička retorika postala je zaštitni znak tokom 2015/2016 izbornog talasa. U Njemačkoj, na primjer, spektar desničarskih populističkih nacionalista je postao zaštitni znak napada na 1,5 miliona izbjeglica koji su našli dom u toj zemlji. Mnogi njemački gradovi su postali protestne lokacije, pogotovo tokom lokalnih izbora, u namjeri da iskoriste strah lokalnih populacija prema izbjeglicama.

 

Što se tiče problema islamističkog ekstremizma, zapadnjačke vlade su identifikovale muslimanske zajednice kao najranjivije i najpodobnije za potencijalnu radikalizaciju. Ovakav stav, nazalost, isključuje duboko razumjevanje muslimanskih zajednica širom Evrope.

 

U takvom sistemu, ključni aspekti procesa integracije, uključujuci jezičke kurseve, počinju pokazivati prekomjerno oslanjanje na konzervativne vjerske organizacije. U mnogo slučajeva, takve organizacije su jedine koje pružaju programe koji čine neizostavni dio integrisanja izbjeglica. Podrška ovih organizacija prema uspješnoj integraciji ostaje nejasna i ostavlja dovoljno prostora širenju upitnih ideologija među izbjeglicama. U Nizozemskoj, na primjer, mnogo izbjeglica je tvrdilo da su žene unutar njihove zajednice kritikovane, jer ne nose maramu tokom časova Kur’ana i arapskog jezika. Izbjeglice su također izrazile žaljenje, jer vlade automatski pretpostavljaju da određene organizacije jedine imaju pravo da rade na vjerskim potrebama muslimanskih zajednica. U Švedskoj, veliki broj predstavnika civinih organizacija su kritikovali vladu jer dozvoljava vjerskim organizacijama da preuzmu integracijske programe vezane za obrazovanje, pogotovo programe vezane za predškolsko obrazovanje djece. Veliki broj takvih programa je direktno finansijski podržan od strane vlade.

 

U Francuskoj, izbjeglice su prijavile da veliki broj programa za prikupljanje novca u halal mesarama nije legitimno i nije provjereno od strane vlade. Postavlja se pitanje u kakve svrhe se taj novac koristi.

 

Alarmantna posljedica trenutne situacije sa izbjeglicama je negativno prelijevanje aspekata integracije koje se odražava na ostatak lokalnih zajednica i doprinosi kreiranju polarizovanih društava u kojima jedni žive u strahu od drugih i obrnuto. Nadgledanje i evaluacija integracijskih inicijativa koje su finansirane od strane vlada i dalje nije jasno definisana. Nažalost, pozicija evropskih vlada je takva da one mjere uspjeh u činjenici da njihova ‘saradnja’ sa vjerskim organizacijama doprinosi vjerskom pluralizmu u lokalnim zajednicama. U takvom kontekstu, neprovjerene organizacije koje možda i nisu orijentisane prema uspješnoj integraciji izbjeglica govore u njihovo ime, što ukazuje na duboku nespremnost evropskih vlada da se uhvate u koštac sa praktikovanjem vjerskog pluralizma na evropskom tlu. Trenutna situacija jedino vodi ka povećanoj sigurnosnoj prijetnji po Evropu u budućnosti.

 

S ozbirom na nedostatak mehanizma evaluacije, evropske vlade nemaju način da prime povratne informacije od izbjeglica o načinu unapređenja njihovog prihvata i integracije. Tokom intervjua sa EFD-em, izbjeglice su izrazile ogorčenje s obzirom da smatraju da je prisustvo konzervativnih vjerskih grupa najznačajniji negativan faktor u procesu njihove integracije u evropsko društvo i da, kao takvo, šteti njihovoj integraciji. Shodno tome, konzervativne vjerske organizacije štete izbjeglicama jer promovišu ideju da su izbjeglice nekompaktibine sa političkim i vjerskim vrijednostima Evrope. Kao najveći problem trenutačnog statusa quo, jedina strana koja vidi nedostatke integracijskog procesa su izbjeglice.

 

Njihove povratne informacije, nažalost, ne dotiču oficijelne krugove. Lokalne inicijative, koliko god da su uspješne, ne mogu zamijeniti nedostatke na državnim nivoima i, najvažnije od svega, zavise od regije do regije, što čini proces integracije nejednakim unutar iste države. Prihvat izbjeglica na lokalnom nivou zavisi od promjenjivog vala javnog mijenja i predstavlja dodatnu prepreku izbjeglicama da se oslone na bilo kakvu vrstu lokalne podrške kao alternativu vlasti.

Nedostatak političke volje unutar zemalja Evropske unije i dalje je najveći razlog žasto žalbe izbjeglica nisu riješene pa ključni aspekti integracije, počevši od ranih faza prijema i smještaja, ostaju nedorasli trenutačnoj situaciji.

 

Međutim, faktor koji vladajuće strukture unutar Evrope često previde je sigurnosna dimenzija spajanja različitih grupa izbjeglica sa suprotnim političkim i vjerskim stavovima u istim centrima, kao i činjenica da je proces njihove integracije pod vodstvom konzervativnih vjerskih organizacija bez predhodne provjere istih. U slučaju ekstremnog scenarija, izbjeglice će biti primorane da prođu kroz proces radikalizacije da bi se ‘integrisale’.

 

EFD-ev izvještaj preporučuje zemljama članicama Evropske unije konkretnije vođstvo i veću ulogu u procesu prihvata i integracije izbjeglica. Konkretno, bolji pristup izbjeglicama bi uključivao provjeru organizacija koje aktivno sudjeluju u procesu njihove integracije u evropsko drustvo, preciznijeg dizajniranja kurseva jezika, pogotovo u decentralizovanim sistemima (poput onog u Belgiji), i uvođenja programa koji su prikladniji i vise prilagođeni trenutnom tržištu rada u Evropi. Potrebno je da koordinacija počne od oficijelnih struktura i primjeni se na lokalnim nivoima vlasti kako unutar tako i između zemalja članica Evropske unije.

 

Monitoring procesa integracije bi, također, dao manje materijala populistickim političarima i oblikovao bi takav proces ka smanjenju sigurnosnih prijetnji od strane takvih zajednica prema EU u budućnosti kao i smanjio vjerovatnoću stvaranja paralelnih društava.

 

Što se tiče odnosa prema Siriji koji je, tokom proteklih godina, oscilirao između naizgled strateške neodlučnosti i militaristickih stavova, vlade evropskih zemalja i dalje izbjegavaju da priznaju da postoje vjerske i političke razlike među sirijskim izbjeglicama. Takav stav doprinosi de-individualizaciji čitavih izbjegličkih zajednica i povećava sigurnosne rizike za Evropu, jer doprinosi budućem odbacivanju izbjeglica od strane lokalnih zajednica. Štaviše, nedostatak interesa prema finansiranju inicijativa izbjeglica samo pokazuje koliko evropske vladajuće strukture imaju povjerenja u izbjeglice. EFD-ev izvjestaj nije pronašao niti jedan takav program. Neravnomjerna podrška lokalnih zajednica, kao dodatna poteškoća, jasno govori o nedostatku internog konsenzusa.

 

Iako nedovoljno primjećeni, gradovi poput Beča, Berlina i Graca predstavljaju rijetke primjere pozitivnog lokalnog prihvata izbjeglica s obzirom na nedostatak sistemskog pristupa izbjeglicama. Pod pritiskom konzervativnih vjerskih organizacija i desničarskih političara, evropske vlade nisu uspjele da razviju povjerenje prema izbjeglicama što bi im dozvolilo da utiču na oblikovanje procesa integracije. Samim tim, evropski sistem integracije aktivno gura izbjeglice ka ekstremima.

U konačnici, EFD-ev izvještaj je jedini primjer istraživanja koje ukazuje na važnost upoznavanja izbjeglica sa sistemom evropskih vrijednosti, pogotovo u ranim fazama integracije. Temeljne promjene u evropskom mentalitetu prihvata izbjeglica su jedini put opstanka evropskog identiteta i sigurnosti. Migracije izbjeglica su posljedica, a ne problem. Uzimajući takav pristup trenutnom problemu u obzir integraciji izbjeglica se mora prići kao jednoj stepenici u cjelokupnom procesu koji evropske vladajuće strukture moraju prevazići zajedno sa izbjeglicama, a ne predati neprovjerenim organizacijama.

 

Površno eksportovanje integracije neprovjerenim organizacijama predstavlja samonametnutu sigurnosnu prijetnju evropskoj sigurnosti koji Evropa ne može priuštiti. Kao posljedica izbjegličke krize, integracijski proces se mora detaljno ispitati s obzirom da predstavlja potencijalni litmus test za evropski identitet i sigurnost.

 

S obzirom na prethodne izbjegličke krize koje su demonstrirale potencijalnu radikalizaciju izbjeglica, pogotovo među potlacenom omladinom u potrazi za identitetom i ekstremnim grupama koje rade unutar procesa pruzanja pomoci istim, zemlje članice EU moraju prepoznati važnost uloge izbjeglica u procesu integracije.

(Ovaj clanak je prevedena verzija originala koji se nalazi na stranici www.trendsinstitution.org)