Kraj PROBOSANSKE SOCIJALDEMOKRATIJE: Nije Kojović htio izbaciti SDA iz vlasti, nego SDP zadržati u opoziciji – u tome je i USPIO!

Finale procesa formiranja vlasti u BiH nakon oktobarskih izbora donosi izvjesno i jedan historijski važan proces – eutanaziranja Socijaldemokratske partije BiH (SDP) kakvu poznajemo,otkriva Nezavisni istraživački centar NICK.

Uhvaćen u zamku anti-SDA bloka, SDP pod rukovodstvom Nermina Nikšića izlazi iz tog procesa ne samo kao najveći gubitnik nego i kao duboko podijeljena stranka bez vlastite političke vizije i prepoznatljive probosanske orjentacije.

Šta se, zapravo dogodilo sa nekada drugom najjačom političkom strankom u BiH čije su perjanice utkale svoje političke karijere u same temelje opstanka Bosne i Hercegovine?

Kako je SDP došao do ponižavajuće, bizarne situacije u kojoj partiju sa takvom tradicijom, faktički eutanizira do jučer minorna Naša stranka, očito mnogo promućurnijeg ljevičara, Predraga Kojovića?

Nijaz Duraković i Sabina Čudić

Za bolje razumijevanje pozicije bh. socijaldemokratije neophodno se vratiti tri decenije unazad. Ono što je, na koncu, identificiralo bh. socijaliste i napravilo SDP onakvim kakav je bio poznat u BiH jeste odluka da u trenucima raspada Jugoslavije i pripreme agresije na BiH zauzmu odlučan probosanski stav.

Kao formalni nasljednici Saveza komunista RBiH, SDP se zahvaljujući pojedincima poput Nijaza Durakovića, Bogića Bogićevića, ali i Mire Lazovića, Tatjane Ljuić Mijatović i mnogih drugih – suprotno stavu centrale partije iz Beograda – stao rame uz rame sa i tada „nacionalnim strankama“ SDA i HDZ, izglasao i potom odbranio neovisnost Bosne i Hercegovine.

Ne treba izgubiti iz vida da Slobodan Milošević, kao pokretač, mozak i vođa agresije i genocida u BiH, sve to činio sa pozicije lidera komunističke partije Srbije, a ne kao lider nekakve „nacionalističke stranke“. SDS Radovana Karadžića bio je, a to jasno govori historija, samo jedan od Miloševićevih alata u pokušaju da krvlju omeđi veliku Srbiju.

SDP, odnosno veliki dio Saveza komunista RBiH je odmah prepoznao takvu politiku i probosanskom orjentacijom među prvima joj se suprotstavio. Nije Durakoviću ni Bogićeviću, kasnije ni Zlatku Lagumdžiji bilo sporno da brane i grade državu zajedno sa rahmetli Alijom Izetbegovićem i njegovom SDA.

Takav je SDP i kasnije, u ključnim trenucima nerijetko bivao i iz opozicije državotvoran te nikada nije dvojio niti gubio svoj u osnovi – ljevičarski i probosanski identitet.

I tako je bilo sve dok Nikšić poput nasljednika kojemu je pripalo vrijedno i veliko naslijeđe nije odlučio zaortačiti se sa novopečenim političkim poduzetnikom Predragom Kojovićem.

Naša je stranka pri tome maestralno uhvatila u zagrljaj Nikšića, podvalila mu priču o izbacivanju SDA iz vlasti, a ustvari sa glavnim ciljem da SDP ne bude u vlasti i da onda, kao mnogo mlađi i energičniji politički projekt u tobožnjoj koaliciji, raskrčme to probosansko naslijeđe i na koncu u potpunosti eutanaziraju SDP BiH.

Ne bi to, u suštini, bila novost, da neka politička stranka nestane sa scene ili je zamijeni druga.

Problem je u tome što Kojovićevu stranku, za razliku od SDP, nije u temelju identificirala borba za Bosnu, nego prvenstveno borba za vlast. Vrlo je upitno kako bi se perjanice te stranke poput Forte ili drugih mladih ljevičara ponašali da dođu u poziciju u kojoj je bio, primjerice Bogić Bogićević u Beogradu početkom devedesetih.

Da li bi Kojovićeva Sabina Čudić stala rame uz rame sa SDA, pa i SBB, DF i HDZ kada bi u pitanju bila odbrana države ili bi možda kalkulisala i tražila nekakvo prelazno, kompromisno rješenje i konsenzus kao što je to rekla u slučaju puta BiH ka NATO?

SBB i DF kao probosanske snage

S druge strane, proces eutanaziranja SDP-a otvorio je prostor političkim strankama centra ili lijevog centra poput SBB-a i DF-a čija je probosanska orjentacija, također, posljednjih desetak godina potvrđena i neupitna u više navrata vrlo jasnim i nedvojbenim odlukama u svakoj kriznoj situaciji, da iako drukčiji od SDA ili HDZ, budu vrlo važan četvrti oslonac u bh. građevini.

Nemali broj građana u BiH to smatra i boljim rješenjem od uvlačenja obezglavljenog i podijeljenog Nikšićevog SDP-a u koaliciju u prijelomnim godinama za BiH na putu ka Evropskoj uniji i NATO-u.

Država treba stabilan probosanski oslonac, a ne eksperimente čija je budućnost upitna i nejasna.

Nikšićev SDP u smrtonosnom zagrljaju sa Kojovićevom strankom, ne samo da neće pronaći novu snagu nego će izgubiti svoju osnovnu idenfitikaciju, svoje liderstvo na ljevici i svoju prepoznatljivu politiku, što je siguran put u nestanak.

Ironija je u tome što je sudbinu ljevice Nikšić predao u ruke Kojoviću kome je, opet, trenutnu političku snagu dala koaliciaj sa strankom Elmedina Konakovića, bošnjačkog desničara i populiste koji je sve što zna naučio u SDA.