U glavnom gradu Bosne i Hercegovine (BiH) 27. decembra je održan prilično neobičan događaj. Građani tog grada, kao i predstavnici drugih dijelova zemlje, održali su komemorativnu službu posvećenu životu lorda Paddy Ashdowna, britanskog političara i otvorenog liberala, svima koji su ga znali i divili mu se poznatog kao Paddy. Imao sam sreće što sam bio jedan od njih. Umro je nekoliko dana ranije u Engleskoj nakon bitke sa rakom.
Sarajevski događaj održan je u legendarnoj, rekonstruiranoj gradskoj Vijećnici simbolički važnoj, jer je Ashdown bio tako važan dio obnove BiH nakon brutalnog rata koji je završen potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine.
Činjenica da je dvorana u kojoj je održana ceremonija bila ispunjena do kraja, i uprkos tome što je bila zabilježena na nacionalnim televizijama ljudi su stajali u redu pokušavajući da budu dio toga.
„Majke Srebrenice“, organizacija koja predstavlja preživjele najstrašnijeg masakra nedužnih civila na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, objavila je da i oni namjeravaju poštovati rad ovog izvanrednog ljudskog bića.
Rijetko je da u ovom dobu populističkog nacionalizma i cinizma usmjerenog na političare međunarodni službenik na ovaj način spontano bude poštovan od strane naroda jedne strane nacije.
Iako je britanska vlada naznačila da će i ona održati komemorativnu službu početkom 2019. godine za svoj doprinos britanskom naslijeđu, akcija Bosanaca je eksplicitan izraz duboke zahvalnosti za rad pojedinca kojeg su imenovali potpisnici mira kao visokog predstavnika međunarodne zajednice (prethodili su mu tri istaknuta evropska diplomata iz Švedske, Španije i Austrije) i Evropska unija kao njenog specijalnog predstavnika.
Iako je budućnost BiH još uvijek politički krhka – a postojao je i neki srpski otrov usmjeren na Paddyja – suprotno primitivnim pogledima današnjih snažnih nacionalista, on je bio primjer kako multinacionalni napor vođen od strane pojedinca s pravim iskustvom i odgovarajućim vrijednostima može efektivno doprinijeti ublažavanju ljudske patnje i izgradnji nečeg boljeg.
Paddyjevo prisustvo je došlo u kritično vrijeme u poslijeratnom periodu, fazi koja je uslijedila nakon rekonstrukcije – njene transformacije iz centralno-planske ekonomije u modernu, tržišno zasnovanu ekonomiju s demokratskim institucijama zasnovanim na vladavini prava, i odgajan od temeljnog skupa liberalnih vrijednosti.
Kao doživotni progresivac koji je ranije u svojoj karijeri, kao vođa, izbacio britansku Liberalno-demokratsku stranku iz svog umirućeg parlamentarnog postojanja, Pedi nije imao problema, intelektualno i filozofski, nastojeći uvesti i promovirati vrijednosti tolerancije, otvorenosti, pravednosti i ljudska prava u društvo koje je religijski raznoliko kao ovaj dio Balkana.
To su bile vrijednosti koje su bile od ključnog značaja za njegovu DNK, kao i njegova suosjećanja prema manje srećnima i žrtvama rata – nešto što je on osobno doživio tokom svojih ranih šezdesetih kao kraljevski marinac u džunglama Bornea, kasnije u Specijalnoj mornaričkoj službi, u Sjevernoj Irskoj početkom 1970-ih, i najgore tokom redovnih posjeta Bosni tokom ratnih godina početkom devedesetih godina, kada je, kao član Donjeg doma, na veliki lični rizik, pokušao da utješi i podrži žrtve opsade Sarajeva, istodobno moleći međunarodnu zajednicu da uđe i zaustavi pokolj bosanskih civila koji se događa.
Iako je odavno težio da bude premijer u svojoj zemlji – njegove oratorske i intelektualne snage su se poklapale sa malobrojnim u Parlamentu – njegova nepokolebljiva posvećenost tim temeljnim liberalnim vrijednostima, uključujući ekonomsku politiku zasnovanu na pravednosti i pravednosti, zaustavila ga je od prelaska u bilo koju dvije glavne političke stranke, nešto što je mogao učiniti relativno lako.
Ova osnovna uvjerenja bila su jednako izložena u Bosni i Hercegovini gdje je bio spreman da se suprotstavi onome što bi moglo biti politički korisno za velike donatorske vlade ili međunarodne institucije, kako bi podržalo ono što je moralno ili etički ispravno. I stekao je divljenje ljudi kojima je poslan da služi. Zaista, u svojoj autobiografiji „Srećan život“, on tvrdi, „da sam mogao uspješno obaviti ovaj posao samo ako sam sebe vidio kao slugu naroda Bosne i Hercegovine“.
A, ta uvjerenja i posvećenost poboljšanju položaja njegovih bližnjih prenijeli su se na njegov post-bosanski život, gdje je, kao član Doma lordova, postao jedan od najizraženijih i artikuliranih protivnika Brexita, angažirajući se energično kao podrška da se ostane integralni dio Evropske unije i pružanje što manje udobnosti snagama parohijskog nacionalizma koji su bili toliko instrumentalni za izazivanje rata i ljudske patnje u prošlosti.
Paddy je služio kao sjajan primjer ne samo Britaniji, već i svima. A to uključuje i nas ovdje u Kanadi, gdje smo danas svjedoci ponovnog pojavljivanja političkih lidera koji, u oštrom kontrastu, ne samo da nemaju ljudsko iskustvo i povijesno razumijevanje Paddy Ashdowna, već i koji u svojim osnovnim vrijednostima možda nehotice odražavaju netoleranciju i rigidnu ideologiju nekih od najrazornijih političkih lidera u istoriji. Ono što nam je potrebno u društvu koje je različito i koje se oslanja na globalnu trgovinu zbog svoje ekonomske i društvene dobrobiti, kao što je naša, je nekoliko kanadskih verzija Paddy Ashdowna.