Bakir Izetbegović, iako to zvuči paradoksalno, ima razloga biti izuzetno zadovoljan.
Rezultati Općih izbora pokazuju da, iako je on lično poražen u utrci za člana Predsjedništva BiH, njegova politika je apsolutni pobjednik ovih izbora!
SDA je na državnom, federalnom i u većini kantona, ostala najsnažnija politička stranka popravivši rezultat u odnosu na 2018. godinu.
To se posebno odnosi na državni nivo, gdje se koalicija SDA-DF na čelu sa Šefikom Džaferovićem, Željkom Komšićem, Biserom Turković i Sifetom Podžićem pokazala kao dobitna kombinacija u očuvanju državnih institucija od strašnih udara SNSD-a i HDZ-a. SDA ostaje daleko najsnažnija stranka na državnom nivou.
A, upravo je to bio fokus politike Bakira Izetbegovića. Njegova politika je nagrađena, dok je njegov lik postao žrtva te probosanske nadstranačke politike.
Odbijanjem da popusti u Neumu i prihvati reforme koje bi godile stožernim nacionalnim strankama, uključujući i SDA, Izetbegović je odbio tu podvalu i odabrao bosansko-hercegovačku, građansku opciju, onu koja prednost daje ne etničkim, već građanskim politikama.
Time je, faktički sam signalizirao biračkom tijelu da je za državu možda važnija pobjeda Željka Komšića nego samog Izetbegovića!
Upravo se to i dogodilo, bošnjačko biračko tijelo je, u pogledu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, slijedilo politiku Bakira Izetbegovića i rahmetli Alije Izetbegovića po kojoj svi trebamo biti „više Bosanci i Hercegovci“ nego Bošnjaci, Srbi ili Hrvati.
U želji da što prije dođu do građanske do normalne države bošnjački glasači su odlučili u velikoj mjeri birati kandidate koje su smatrali više „zajedničkim“.
Odbijanjem američkog prijedloga u Neumu, Izetbegović se našao u unakrsnoj vatri opozicije, međunarodne zajednice na čelu sa SAD i snažnog hrvatskog lobiranja.
Ironija je u tome da je za građansku opciju mnogo više žrtvovao predsjednik jedne konzervativne, nacionalne i stranke desnog centra nego svi ljevičari zajedno u Bosni i Hercegovini. Čuvajući Komšićevu poziciju Izetbegović je istrpio snažne udare i na koncu, naučio je svoje glasače da je važnija država od njega lično i njegove pobjede.
Na stranu dolazi činjenica, da sam Bakir Izetbegović nikada nije gradio svoju politiku na ličnoj harizmi, već na jednoj odgovornoj, staloženoj, realnoj politici bez ikakvih natruha populizma, ali i nacionalizma, iako bi mu jedna takva politika sigurno donijela mnogo veći broj glasova i sigurnu pobjedu. Izetbegović je izgubio i od Bećirovića i od Komšića zajedno.
Ta oba kandidata predstavljaju neku nadu i neki bi rekli možda i utopističku želju, da ova država bira neke zajedničke predsjednike koji se neće birati po nacionalnom ključu već ako su prihvatljivi svima.
Bećirović je, naravno, mudro pustio da ga Izetbegović, faktički, gurne ispred sebe, vodeći upravo takvu kampanju, bez pokušaja da bude bošnjački kandidat i lider Bošnjaka.
Komšić je, očekivano, ostao na utabanoj stazi i bez problema apsorbirao glasove sve više birača koji žele samo bosansko-hercegovačku političku, a ne bošnjačku, srpsku ili hrvatsku.
Narod, bošnjački narod je žrtvovao svog člana Predsjedništva BiH da dobije zajedničkog, građanskog i anacionalnog predsjednika. To je posebno izraženo u urbanim sredinama gdje je i najveća razlika između kandidata, posebno u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Izetbegović je očito svjesno prihvatio taj rizik zbog čega je nagrađen pobjedom SDA na svim nivoima, uprskos teškim okolnostima i ujedinjavanju opozicije. BiH je očuvana iako je Izetbegović teško ranjen.