Zašto je Bakir Izetbegović meta: Lider SDA vodi bosanski blok koji jedini u regiji – dok buja populizam i nacionalizam – vodi ODGOVORNU POLITIKU!

Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) i vodeći bošnjački politički lider, našao se posljednjih dana pod novim udarom kritika zbog političkih stavova o odnosima u Bosni i Hercegovini te o mogućnostima za izlazak iz pat pozicije u koju je država ušla nakon izbora koji su održani prije 10 mjeseci.

Prema analizi Nezavisnog istraživačkog centra NICK, a na bazi višemjesečnog praćenja izjava i akcija ključnih političkih lidera u BiH, predsjednik SDA se već mjesecima nameće kao čvrst lider bloka umjerene, odgovorne i čini se medijski vrlo nepopularne politike, nasuprot porastu populističkih, radikalnih i destabilizirajućih izjava i stavova kod velikog broja važnih, ali i nevažnih političkih faktora.

To ga dovodi u vrlo specifičnu i izazovnu situaciju koja se, kada je riječ o odnosima centara moći i vanjskom okruženju, može porediti i sa situacijama u kojima se nalazio njegov otac Alija Izetbegović tokom odsudnih godina odbrane naroda i države Bosne i Hercegovine od 1992. do kraja 1995. godine.

Ovakav se zaključak nameće, ne samo u okvirima bh. političke scene, što je izuzetno važno, nego i na regionalnom planu posebno u odnosu na kontinuirano destabilizirajuće politike Beograda i Zagreba.

Otpor populizmu

Prema mišljenju i diplomatskih sagovornika NICK-a, blok koji predvodi Izetbegović je i jedini relevatan politički faktor u regiji koji se odupire izazovu radikalizacije retorike i populizmu koji, nakon što je uzdrmao Evropu, opasno prijeti i Zapadnom Balkanu. Ukoliko se to promjeni, kako tvrde naši sagovornici, te bošnjačko-bosanski faktor klizne u istom pravcu kao i srpski i hrvatski, tek tada bi došlo do krupnog poremećaja na Balkanu od kojeg strahuju međunarodni centri, posebno Vašington i Brisel.

Iako, kao vođa naroda koji je najveća žrtva zločina tokom rata i nefunkcionalnosti sistema nakon rata, ima mnogo više prava da igra na kartu populizma i nacionalizma, Izetbegović to odbija birajući dugoročnu perspektivu umjesto trenutne popularnosti.

Zbog toga je, kako ističe analiza Nezavisnog istraživačkog centra NICK, i sam Izetbegović često iz svojih bliskih krugova kritiziran jer, uglavnom odbija uzvratiti „istom mjerom“ na provokacije bilo da je riječ o izjavama Milorada Dodika, pa i Dragana Čovića ili da je riječ o otrovnim strelicama ljevičarskih stranaka ili odmetnih kadrova SDA.

To ga, nerijetko, košta političkih poena koje onda, uglavnom na lokalnom nivou, kapitaliziraju satelitske stranke koje su se odvojile od matične SDA te se stvara dojam slabljenja stranke i frustrirajućeg političkog bućkuriša.

U čemu je onda suština Izetbegovićeve politike od kada je 2015. godine definitivno preuzeo SDA, te lidersku poziciju kod Bošnjaka, kao najbrojnijeg naroda i političkog tijela koje pokazuje najsnažniji interes za izgradnju i napredak države Bosne i Hercegovine?

Paralela sa agresijom

Sudeći prema Izetbegovićevim političkim potezima, a posebno izjavama i stavovima u poljednjih nekoliko mjeseci, vrhunski prioritet politike bloka u kojem je upravo on najsnažniji faktor jeste napredak Bosne i Hercegovine u cijelini – što je, imajući u vidu strukturu države i aktuelne stavove lidera druga dva konstitutivna naroda – najteže ostvarivi politički cilj.

Zarad takvog političkog cilja Izetbegović je spreman u drugi plan staviti kratkoročni interes nekih unutrašnjih grupacija, pa i vlastite stranke ili pojedinaca iz nje.

Obzirom na odnos Dodika, a posebno Dragana Čovića, kao lidera Hrvata u BiH, Izetbegovićevi potezi koji su motivirani takvim ciljem, nerijetko medijski izgledaju kontraverzno, nepopularno i površnim posmatračima nerazumljivi te su kao takvi lahka meta dežurnih kritičara. Baš kao što su, primjerice nekima bili čudni potezi rahmetli Alije Izetbegovića tokom rata, njegovo ustrajno učešće u mirovnim pregovorima i čvrsta politika očuvanja multietničke države, čak i u trenucima dok je njegov narod bio izložen genocidu, masovnim ubijanjima i protjerivanjima, a njegova država na rubu uništenja.

Alija Izetbegović je mogao vrlo lahko žrtvovati milenijske vrijednosti Bosne, suživot, ljudska prava, ideju da različiti ljudi mogu u dogovoru živjeti zajedno, i dobiti za svoj narod i svoju stranku mnogo lakšu poziciju od onoga što nam je donio Dejtonski mirovni sporazum.

Ali, umjesto toga uzeo je Dejton koji je svima u BiH, i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima donio barem jednu zajedničku vrijednosti, a to je mir. Težak, kompliciran i izazovan, ali mir.

Takvu politiku na bh. scenu u vrlo nepovoljnim vanjskopolitičkim okolnostima vraća Bakir Izetbegović sa strankom koju je njegov prethodnik rahmetli Sulejman Tihić više od deceniju vodio teškim postdejtonskim političkim labirintom, što je ostavilo i teške posljedice na njenu unutrašnju strukturu.

Izazovi reforme stranke

Mnogi i unutar SDA ne shvataju sušitinu takve politike po kojoj je samo napredak cijele BiH, uključujući napredak onih faktora koje simbolično predstavljaju trenutne politike Dodika i Čovića, u interesu Bošnjaka kao nacije i svih građana, pa i SDA.

Bakiru je kao i rahmetli Aliji Izetbegoviću apsolutno jasno da Bošnjaci kao narod nemaju budućnosti niti napretka izvan okvira Bosne i Hercegovine kakva postoji više od milenija. To je ultimativni faktor, aksiom svih odgovornih bošnjačkih politika kroz historiju.

Ta činjenica, uz destruktivnu politiku srpskog i hrvatskog liderstva, dovodi Bošnjake, pa i samog Izetbegovića često u poziciju taoca, žrtve, nemoći da uradite šta je najbolje i u frustrirajuću situaciju u kojoj se i samo spriječavanje nazatka narodu koji je pretrpio toliko u posljednjih četvrt stoljeća mora objasniti i istinito prikazati kao jedino dobro i valjano riješenje.

U situaciji kada nikad snažniji Beograd, potpomognut nikad jačom Moskvom, Zagreb iz pozicije člana EU, zajedno sa goropadnim Dodikom iz Predsjedništva BiH i Čovićem kao nedodirljivim liderom bosanskih Hrvata, guraju Bosnu i Hercegovini niz liticu Izetbegović, predvodeći državotvorni blok u koji su odgovorno i smjelo ušli Željko Komšić i Fahrudin Radončić jedini gura u suprotnom smjeru.

Čak i kad pronađete način da to predstavite narodu, a što Izetbegović prema podršci koju uživa kod glasača uspijeva, on se suočava sa drugom vrstom populizma koji zadate političke okolnosti, nefunkcionalnost države zbog destruktivnih politika i krupnih izazova, tumači kao nesposobnost, korupciju i politički neuspjeh.

Kako je pokazala analiza Nezavisnog istraživačkog centra NICK, Izetbegović u svojim izjavama ne bježi od mogućnosti da stranka koju predvodi, odnosno njeni pojedinci mogu biti opravdano kritizirani zbog korupcije ili nesposobnoti. To je i razumljivo, obzirom da je i on sam kao potpredsjednik SDA i zamjenik predsjednika, godinama upozoravao i rahmetli Tihića i sa njim se javno sukobljavao u okvirima i procedurama stranke, na opasnosti koju krije uljuljkanost u dugotrajnu vlast.

No, tek kada je preuzeo SDA 2015., Izetbegović je eventualno mogao krenuti u unutrašnju i kadrovsku reformu stranke koju je skoro duže od njegovog oca vodio Tihić. Ali, teška politička previranja unutar BiH nisu dozvoljavala da se nekom generalnom sječom kadrova uzdrma i SDA, zbog čega je Izetbegović strpljivom politikom, ipak uspio donijeti određene kadrovske promjene te najavljuje i nove. Najčešće tako što su elementi koji nisu željeli slijediti gore pojašnjenu politiku, sami odlazili.

Ono što potvrđuje analiza Nezavisnog istraživačkog centra NICK jeste da je Izetbegović od dolaska na čelo SDA, a time i većinskog bošnjačkog političkog faktora bio pod stalnim vrlo teškim političkim izazovima, ofanzivama na regionalnom, državnom i lokalnom planu, pod nezapamćeno lošim vanjskoplitičkim okolnostima, koje uključuju slabljenje EU utjecaja i perspektive, umanjivanje aktivnosti SAD i međunarodne pomoći, promjeni administracije u Vašingtonu, snaženju utjecaja nacionalističkih politika u Srbiji i Hrvatskoj, snaženju ruske politike i porastu populizma u regiji i cijeloj Evropi.

Okupljanje probosanskog bloka

U takvim teškim okolnostima, Izetbegović je ne samo uspio sačuvati do sada postignuti napredak Bosne i Hercegovine, već su vlade na čelu sa SDA ostvarile vrlo solidne ekonomske efekte, smanjena je nezaposlenost, evidentiran ekonomski rast i izvoz te javne investicije, uz nezapamćeni turistički bum te je na državnom i entitetskom nivou uspio okupiti probosanski blok koji obuhvata i stranku centra – SBB i lijevog centra – DF.

Analiza potvrđuje da nema političkog lidera mimo Izetbegovića u cijeloj regiji Zapadnog Balkana koji, odgovornom i umjerenom politikom – imajući sve okolnosti u vidu – ostvaruje bolje rezultate.