Zašto je Macron usamljen i izoliran?

“Konačnost, nije jezik politike“ rekao je svojevremeno britanski političar i državnik Benjamin Disraeli. Da je tako, pokazuje i Emmanuel Macron, predsjednik Francuske čijim političkim kontradikcijama svjedočimo.

Otkako je preuzeo dužnost predsjednika države 2017. godine, kreirao je sliku kao prvak Europske unije u vrijeme promjene globalne ravnoteže snaga  i rastućeg populizma. No, njegovi posljednji diplomatski potezi ga udaljavaju od Njemačke i drugih ključnih EU igrača.

Možete biti talentirani, zgodni, retorički vješti i politički hrabri, a pritom patiti, smatra Slawomir Sierakowski,  osnivač pokreta „Krytyka Polityczna“, direktor Instituta za napredne studije u Varšavi i stručni saradnik u Njemačkom vijeću za vanjske odnose čiju analizu možete pročitati u nastavku.

Dugoročno gledano, razboritost i suzdržanost ključni su sastojci uspješnog vodstva, a upravo te dvije osobine, za sada, čini se da nedostaju francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu.

Macron želi voditi Europsku uniju, uspjeti u tome može samo ako ne ode predaleko i ne kreira igru u korist nekom drugom političkom vođi u usponu. To bi se moglo dogoditi u slučaju da Njemačka izađe iz domaćeg političkog stanja, ako druge države članice odluče uspostaviti koaliciju protiv Francuske ili ako Macron oduzme previše ključnih igrača unutar EU. Što su veće Macronove ambicije, to je veći rizik za njegovu političku budućnost.

U političkom smislu, Macron je kontradiktoran, koristi populističke alate, otpustio je tradicionalne političke stranke i pozvao da političare zamijene obični ljudi. U skladu s tim, insistira na tome da njegov La République En Marche! u stvari nije politička stranka i da nije ni lijeva ni desna. Glavna razlika je u tome što njegov program nije nacionalistički, već proeuropski, gotovo kozmopolitski i što se protivi drugim populistima. No, njegov proeuropski stav ide samo onoliko koliko francuski ekonomski interesi dopuštaju, kao što je pokazao i prilikom izbora kandidata za vodeća radna mjesta u EU ranije ove godine.

Bitno je podsjetiti da je Macron još u 2017. nudio poticaje za strožije propise o “postavljenim radnicima” – posebno onima iz Poljske i Mađarske  i da je njegov najteži napad na populiste iz Srednje i Istočne Europe na račun francuske tvornice „Whirlpool“ koju je trebalo preseliti u Poljsku. Macron možda iskreno želi dublju europsku integraciju, ali to ga nije spriječilo da nacionalizira francusko brodogradilište kako bi spriječio da ga kupi italijanska firma.

U novije vrijeme Macron je prešao na slijedeću stranicu iz populističke knjige, uspostavio je toplije odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom proglasivši NATO “klinički mrtvim”.

Sukobio se s većinom europskih zemalja oko otvaranja pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, a Bosnu i Hercegovinu je nazvao  “tempiranom bombom” u Europi.

Ovi potezi naizgled nisu u skladu s njegovim proeuropskim stavom, ali nesumnjivo da su oduševili predsjednika Rusije.

Blokirajući pristupanje Sjeverne Makedonije i Albanije, on sprječava daljnje jačanje srednjoeuropskog i srednjoeuropskog bloka EU, što bi moglo ojačati glas Francuske u Europskom vijeću.

U širem smislu, Macronova Francuska nalazi se u geopolitičkom vakumu koji je stvorio Brexit u Velikoj Britaniji, uspon populista i nacionalista u Italiji, katalonski secesionizam u Španiji i konsolidacija neliberalnih režima u srednjoj i istočnoj Europi. Jedini pouzdani igrači koji su ostali na terenu su Njemačka i zemlje poput Holandije i Danske. Samo zbog Marine Le Pen, ozbiljne protukandidatkinje Macrona koja bi mogla nanijeti smrtni udarac samoj EU, Njemačka je tolerirala ambiciozne inicijative francuskog predsjednika, no čini se da je njihovo strpljenje na ivici.

Njemačka je postavila pravila igre u Europi – tačnije kancelarku Angela Merkel. Problem je što je Njemačka premala da bi vodila Europu samostalno, a opet i prevelika da bi prestala voditi glavnu riječ. Zato bi Macron svoj izbor kandidata za šefa Europske komisije uspio „progurati“ tek kad bi našao Nijemca. Njemačka se nije mogla prisiliti na vlastitog kandidata, pa je za posao morala prihvatiti Macronovog Nijemca (sada je to Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije).

Uprkos tome, Macronovo nedavno ponašanje otežalo je Nijemcima koji žele veću promjenu, a ne revoluciju. Njegova upozorenja o NATO-u podrazumijevaju da će Njemačka trebati proširiti svoje odbrambene mogućnosti, no takav potez među njemačkim biračima i nema baš podršku. Ako  Macron nastavi biti pretjerano uporan, mogao bi izazvati njemački bijes i otpor.

Macron je, kao i mnogi drugi u Europi, imao dovoljno njemačke jednostranosti oko pitanja poput prihvatanja izbjeglica iz Sirije i Iraka ili zabrane izvoza oružja u Saudijsku Arabiju. Najvjerojatnije želi sklopiti dogovor s Merkelinom nasljednicom – bilo da je to njemačka ministrica odbrane Annegret Kramp-Karrenbauer ili neko treći.

Historijski gledano, francuska diplomatska odlika je u velikim ponudama. No, pod vodstvom Merkel, Njemačka je izbjegavala takve sporazume, preferirajući status quo ili velike promjene, jer se uglavnom završi s dodatnim troškovima. S druge strane Macronova hiperaktivna diplomacija razotkriva post-imperijalnu inferiornost, čiji simptomi – bilo Brexit ili Putinizam – otežavaju normalizaciju Europe i koče mobilizaciju EU za protutežu Kini i Sjedinjenim Američkim Državama. Macronova retorika pokazuje da se želi boriti protiv toga, a njegova nedavna djela to pobijaju.